iluzionista

Konvencije mojih misli

U razumnoj fazi nekog suosjecanja

Kada se sve stegne do kraja,

Nema izlaza, nema izlaza.

Opustosena suma

Tragovi nekog bivanja,

Moje misli zgazena trava,

Pokoseni um potonuo u mrak.

Iskrene ambicioznosti prljavog daha,

Sve slike jednog moguceg svijeta

i zrno zadnjeg pogleda

Rijtki sklad, savrsenost, nesavrsenost sna.

Nacrtaj me!

Bez sjene!

U koloru i bez boje

Odjednom

Iz hiljadu pokreta

Bez osmjeha

Sa ukrasima

Potpuno golu,

Samo tvoju!

Kako bjezim,

kako ti dolazim.

Nacrtaj me!

Oboji me!

  nije ni bitno to da li me znas

samo me primi

i ne pitaj vise ni gdje ni kada

nisu mi bitne takve stvari

i primicu sve tvoje snove

i zguzvati ih u nocne more

samo u meni spas ces da trazis

kamenje i granje, sve cu da ti prisijem

i da te zarobim u lazne i surove drume

moga beskrajno zeljnog srca

i na kraju te pojedem jer ne umjes vise da me pojebes

jer tvoj gorki ukus sve vise na srecu mirise

razlila se i curi. neprestalni padovi te iste nijanse odzvanjaju u mome uhu. sve se osjeca mnogo jace i sve price u trenu se opet ispricase... neuko i nehatno prelazim rukom u zelji da stane, a svaki se put javlja nova zelja da opet to isto sranje pocne,

blebetanje u prazno i sitne pare koje kupe njen cio svijet i mala midj(a)usa koja joj znaci prokleti svijet, vise nije tako zlatna. sve dolazi na svoje i sve se staro sminka kao novo i oni nestvarni momenti se sve vise kote.

iluzija od brojeva i zvukova, boja i misli koje me robe...nose u svoje tajne dvore od krvi nevine...ironija, zar je ne osjetis... hhahahahahahhaha, preslatko i gorko u istio tren... odjebi iz mog zivota, prljava gospodarice nasih vec odigranih zivotnih predstava!

samo na tren zelim opet da budem ona zlatna nevina iskra....snovi, samo pusti snovi ostase...

Mislila sam da te nema
mislila sam da si kraj
mislila sam da si otisao
nekom drugom biti kralj

Ti si znao da si nepromostiv
ti si znao da si znalan
ti si znao da si bolan
a najvise da si mocan

Mislila sam da te znam
a svakog trena drugo osjecam
 
Mislila sam da si nestao
a samo si se vjesto od mene skrivao

Ne znam zasto...ali zaista me ovih dana ne popustas...motas se po mojim mislima... postajes paucina...jer tako dugo si tu i nemas neku izricitu korist....samo moras da budes i da postojis.... neopisivo....
iako bih mnogo voljela da te vidim, to vjerovatno nije dobro... ovako mi punis misli i one nalaze spas u rijecima... bivas moja inspiracija... nerazumljivo... misli vode svoju igru, svoj ples, a moje ruke, moji prsti su stari orkestar koji igra po njihovoj zapovijesti...
hvala ti za to...ili mozda pak treba da te kudim za isto.....